Besplatni Hosting | Web Hosting | Zakup Domena | Supetar - Brac - Croatia | MaXtel | Mikrotik Web Shop | Croatia Holidays | Apartments Croatia

HAGIOTERAPIJA

HAGIOTERAPIJA

Početna
Hagioterapija
Molitva
Vjeronauk
Seminari
Iz evanđelja
Pjesmarica

 

 

 

 

 

 

 

 

 

HAGIOTERAPIJA

Hagioterapija je izvorno hrvatski model pružanja duhovne pomoći , a razvio ju je dr.Tomislav Ivančić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Centra za duhovnu pomoć ( CDP ) koji primjenjuje hagioterapiju u svome radu.
Hagioterapija je znanost koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju , patologiju duhovne duše , gdje u čovjeku nastaje zlo i razaranje njegove osobnosti i duhovne dimenzije, da bi otkrili uzrok tome i primjeniti pravu terapiju.
Hagioterapija je namijenjena za sve ljude, i ateistima i pripadnicima svih religija.
Hagioterapija nije molitvena terapija , niti kršćanska terapija , ona je prvenstveno prirodna terapija.
Hagioterapija se temelji na prirodnom moralnom zakonu.Bog je stvoritelj morala.U taj svijet koji je Bog stvorio , Bog je utisnuo svoj moralni zakon.Dao je čovjeku savjest, zakonitost dobra.
Čovjek ako je zao postaje nesretan i besmislen.
Duhovno zdrav čovjek je pošten , on je hrabar , on je strpljiv , on podnosi zlo , on prašta drugome. On je čovjek koji vjeruje , ima povjerenja u Boga i ljude. On voli prirodu i on osobito voli sebe. Duhovno zdrav čovjek je velikodušan , on je radostan , on ljubi , on je prepun nade , on živi i njega nitko ne može uništiti ni ubiti, on je vječan.
Dok duhovno bolestan čovjek je onaj koji mrzi , koji je nestrpljiv , koji mrmlja , ogovara , onaj koji nema nade , koji očajava , koji se razočarava , koji gubi snagu za život , on je bolestan i njega treba liječiti.

DUH

O čovjeku se uglavnom govori kao o tjelesnom i psihičkom biću.Međutim , nedvojbeno je : čovjek je tjelesno , psihičko i duhovno biće.Duh pak nije materijalan ,stoga nije dostupan pozitivnim znanostima.
Čovjekovo tjelesno i psihičko područje zajedničko mu je s biljkama i životinjama.
Čovjekov duh je nešto po čemu se čovjek razlikuje od svih ostalih stvorenja.
Bog je čovjeku dao , odnosno udahnuo duha.Prve stranice Biblije govore kako je Bog čovjeku udahnuo dah života te je čovjek postao živa duša.
Poznato je da neke tjelesne bolesti mogu imati uzrok u psihi , tada govorimo o psihosomatskim bolestima.Jednako tako , bolestan duh utječe na psihu i tijelo.Američki istražitelji kažu da 70 posto slučajeva raka nastaje na temelju trauma u duhovnoj strukturi čovjeka.
Čovjekov duh reagira na najfinije nijanse svakog događaja i susreta , registrira i najskrivenije misli i želje , kako pozitivne tako i negativne.Ako je , na primjer , majka i samo pomislila da pobaci svoje dijete , duh djeteta je to registrirao te je od tada povrijeđen.Budući da duh potječe izravno od Boga , on je sposoban pohranjivati sve događaje od samih početaka svoga postojanja a da se psiha toga uopće ne sjeća.Čovjekov duh ne mora dozrijevati poput psihe i tijela da bi počeo registrirati događaje , več je za to sposoban od samog početka.
Duh je neuništiv , on ostaje i kad čovjek sve izgubi i kada ga zahvate sve smrti.
Čovjekov duh prožima i oživljava svaku stanicu tijela i svaki segment duše.
Duh ne raste , ne stari.Jednak je sa 3 mjeseca , sa 10 godina , sa 60 godina.
Područje duha su kreposti.To su vrednote kojima se čovjek ostvaruje i bez kojih nije čovječan.To su npr. sloboda,dobrota, pravda, povjerenje, mudrost, nada , ljubav , vjernost , velikodušnost, hrabrost , čistoća.
Obično ih sveukupno izražavamo riječju vrednote ili humanost ili poštenje ili vrline.
Riječ duša zajednički je naziv za duh i psihu. Duša je stoga duhovne ali i materijalne prirode.
U duhovnoj duši duh djeluje preko duhovne strukture u kojoj se mogu prepoznati razne funkcije, poput organa.
To su : osoba , život , savjest , intelekt, slobodna volja , srce , karakter , religioznost , duhovno stvaralaštvo, spolnost , duhovne oči i uši i vjera i povjerenje.

DUHOVNE BOLESTI

Bolest duhovne duše može biti :
a) KOGNITIVNE naravi - spoznajne
Da čovjek ne spoznaje duhovne stvarnosti, ne vidi ih , ne razumije te ne živi dostojno čovjeka.To su krive slike i uvjerenja, sve što je negativno utisnuto u život.
Kognitivne bolesti nastaju tamo gdje nismo sposobni upoznati pravi smisao života, gdje smo nesposobni razumjeti postoji li Stvoritelj svijeta, gdje nismo sposobni jasno uvidjeti što je dobro a što zlo.
KRIVE SLIKE O BOGU. Čovjek sam sebi stvori nekog Boga koji mu prijeti.Prava slika je ona o Isusu Kristu.
On nikoga nije osudio.
Večina ljudi žive u krivoj spoznaji i misle da su roditelji načinili nas.Roditelji neznaju odakle si ti došao.Mi često okrivljujemo roditelje da nas nisu znali voljeti.Roditelji daju psihofizičku razinu a osobnost stvara Bog u trenutku začeća.Odmah kad se dijete rodi on se spaja s grijehom svijeta- istočni grijeh.
b) AKSIOLOŠKE naravi - etičke
Slobodna volja nije sposobna za zdrave odluke , za etičnost i moral.
Aksiološka bolest nastaje tada kada ne živimo po moralu, jer savjest nam kaže nemoj činiti zlo, budi karakter, budi gospodar samog sebe, nemoj biti ovisnik o drogi , alkoholu, psovki , zlu, nemoj mrziti , nemoj biti korumpiran.
c) ANTROPOLOŠKE naravi
To je ugroženost čovjekova dostojanstva , nemoć da komunicira s Stvoriteljom, osjećaj ugroženosti života, duboka bol koja blokira aspekte i moći duše.
Antropološke bolesti su kad nas netko povrijedi , u nas uđe zlo i ne možemo mu oprostiti.
Kad se sjetimo da nemamo sudbinu u svojim rukama tada se počinjemo strašiti budućnosti , ljudi pa i smrti.
Pitamo se čiji smo mi , što se događa sa našom smrću i zašto moram umrijeti.

Duhovne bolesti možemo radi preglednosti razvrstati prema raznim aspektima:
a) antropološke naravi,
b) prema vremenu nastanka,
c) prema vrsti.
A) ANTROPOLOŠKE NARAVI

Dijelimo ih na :
- EGZISTENCIJALNE
- BAZIČNE
- AKTUALNE

EGZISTENCIJALNE

Ušavši u svijet čovjek doživljava ograničenost, svoj bitak kao bitak na smrt.
On u svakom trenu može izgubiti život, a ljudi , okolina, događaji i tijek vremena mu pokazuju da ne može spasiti to što mu je najvažnije.Tako se nesvjesno u čovjeku oblikuju obrambeni mehanizmi te se čovjek obara na situacije, ljude i okolinu kako bi sačuvao život.
Ta nesigurnost tko je čovjeku Stvoritelj, te nemoć da sačuva život sugerira čovjeku da se osloni na ljude i od njih traži sućut.On treba izraze emotivne ljubavi.
Razočarenje nastaje kad čovjek otkrije da to nije trajna zaštita.Kada doživi neprihvaćanje, odbacivanje ili razočarenje u prijateljstvu , roditeljima i ljubavi, tada se njegova reakcija pretvara u srdžbu, rezignaciju,depresiju,samosažaljenje i agresivnost.Taj protest je znak čežnje za nekim tko će ga zaštititi od nestajanja.
Čovjek doživljava da ni svijet ni on sam ne pripadaju njemu nego su mu dar.Tim darom on ne raspolaže , nego njime upravlja i za nj odgovara.

BAZIČNE

To su iskustva koja čovjek dobiva od trenutka začeća pa sve do godina u kojima postaje svjestan sebe, a to znači do treće-četvrte godine života.
Djetinjstvo je slika i početak svega što će uslijediti.
Istraživanja pokazuju da se povjerenje u čovjeku učvršćuje ili oslabljuje od trenutka začeća pa do nekoliko mjeseci i godina nakon rođenja.
Prema znakovima koji pokazuju da je čovjek u utrobi majke i poslije bio ugrožen, može se gotovo precizno prognozirati i njegovo buduće životno vladanje.
Generalno rečeno, ako je dijete bili željeno, voljeno , prihvaćeno , nošeno ili rođeno bez osobitih trauma, ono će biti gotovo bez agresivnosti ili depresivnosti.
No, ako je dijete bilo neželjeno, ako je bilo odbacivano, ako je trudnoća bila problematična, ako je rađanje bilo dugo i bolno, ako su bile komplikacije i ako je dijete našlo roditelje bez nježnosti, stroge, ili prezaposlene,boravak dijeteta u bolnici, odijeljenost od roditelja, tada su to uvjeti u kojima se prije ili kasnije može razviti depresivnost ili agresivnost.
Majka je baza s koje dijete može pristupati svojoj okolini i čitavom svijetu.Što je dijete više vezano s majkom, to je sposobnije stvarati odnose s drugim ljudima.
Stadij osnovnog povjerenja ( basic trust, secure base ) treba stalno provjeravati i utvrđivati.

AKTUALNE

To su uvrede, neuspjesi, razočaranja, gubitak drage osobe, sukobi.
Osnovna čovjekova težnja jest ljubav.Biti ljubljen znači biti simpatičan, željen, prihvačen.
Neljubljenost stvara osjećaj ugroženosti i istovremeno krivice.Zato takav čovjek bježi od ljudi i od samog sebe.To je način njegove pasivne samoobrane.No, on često stvara aktivnu samoobranu, time da napada druge, pokušava od njih iznuditi ljubav, optužuje ih što ga ne vole, ne pozdravljaju, ne traže.
Neuspjesi, razočaranja, bolesti, gubitak imovine i dragih osoba u čovjeku unose osjećaj izoliranosti, gubitak identiteta, beznađa i zatvorenosti bez smisla postojanja.Kao da je sve razrušeno, umrlo i nestalo, pa čovjek gubi smisao za život.
Međusobna vrijeđanja, povišen glas i grube riječi djeluju na čovjeka jednako kao i fizičke povrede na poslu i u životu uopće.One stvaraju rane koje pri svakom susretu bivaju otvorene i krvare.

UZROCI DUHOVNIH BOLESTI

Osnovni uzroci duhovnih bolesti su : zlo , požude i uvrede.
Bit djelovanja Zloga je u tome da se protivi Bogu i njegovu stvorenju te osobito kruni stvorenja - čovjeku.
Zlo se događa samo na nekom dobru , ono razara nešto što već postoji , što je lijepo i istinito
Đavao je ljude uvjerio da će neposlušnošću prema Stvoritelju postati kao bogovi.
Kad čovjek drži Božje zapovijedi , on pobjeđuje zlo i ostaje duhovno zdrav.

ZLO

Filozofski gledano zlo je pomanjkanje dobra ili manjak egzistencije.Zlo nema vlastite egzistencije , nego je na nekom dobru.
Zli kao đavao i sotona ljude navodi na zlo , on je zavidnik , zavodnik i neprijatelj Boga i ljudi.
On zavodi prve ljude da čine ono što im je bilo zabranjeno , da se suprostave Bogu , da se od njega odijele i da sami sebe proglase bogovima.Za to djelo on koristi zgodnu priliku , odnosno iskorištava bilo kakvu ograničenost čovjeka , njegovu slabost i nevolju da bi ga napao.

POŽUDA

Požuda je čovjekova tako neodoljiva vezanost uz stvorenja da ih on smatra izvorom života.
Požuda je sila u čovjekovim udovima koja ga veže uz oholost , uz tjelesne užitke , uz gramzljivost vidljivog bogatsva.Sveti Ivan kaže da je u svijetu požuda tijela , požuda očiju i oholost života ( 1 Iv 2,16 ).
Požuda izopačuje etičke i moralne vrednote.Ona sugerira čovjeku da je tjelesno važnije od duhovnog.Na taj način onemogućuje čovjeku da vlada sobom , odnosno da bude slobodan.
Kada na požudu pristane , tada veže svoju slobodu i postaje odgovoran za svoje djelo. Tada čovjek postaje ovisnik , krivac i patnik.

UVREDE

Nesmotrena riječ , nepravedna kritika , lakoumni postupak , odbačenost , neuspjeh , nečovječno ponašanje prema nekome čovjeka može duboko povrijediti i slomiti njegove nutarnje duhovne sile.
To je doživljaj sličan nekoj tjelesnoj traumi ili nesreći.

SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI

PRIMARNI SIMPTOMI

1. GRIŽNJA SAVJESTI
Grižnja savjesti pokazuje da čovjek njome ne raspolaže , nego ona raspolaže čovjekom.Čovjek može samo slušati ili ne slušati savjest.Ona čovjeka opominje da je radio protiv savjesti , te je nastao konflikt , ranjenost savjesti.
2.OVISNOST
Ovisnost može biti o alkoholu , drogi , cigaretama , kocki , seksu , ljudima. Kod ovisnosti je zarobljena slobodna volja , a to znači razorena krepost ili vrednota slobode , te ona više ne može funkcionirati.
Tko čini grijeh , rob je grijeha.Čovjek koji se jednom svojevoljno odlučio za grijeh , jedva se može iz njega izvući.
3.PATNJA
Osobito su teške duhovne patnje.Njih možemo nazvati moralnim patnjama.
Ako nas je netko od ljudi povrijedio , doživljavamo da nas je napalo zlo ljudi , ako smo mi nanijeli bilo kome bol , doživljavamo krivicu.

DUHOVNA TERAPIJA

1.KOGNITIVNA
2.AKSIOLOŠKA
3.TEOLOŠKO-ANTROPOLOŠKA ( agape , pistis , eirene , dynamis i pneuma terapija )

KOGNITIVNA TERAPIJA

Kognitivnu terapiju provodimo tako da pacijentu objasnimo kako je duhovna dimenzija za čovjeka bitna i da je čovjek tek po njoj čovjek
Bitno je u kognitivnoj terapiji pacijentu najprije objasniti u čemu se sastoji njegova duhovna bol i kako iz nje može izići.Važno je također objasniti zašto čovjekov duh reagira na zlo i na požude , te osobito na uvrede.
AKSIOLOŠKA TERAPIJA

Dok kognitivna terapija ostavlja pacijenta nekako pasivnim , dotle aksiološka traži od njega odluku.
Obrat iz zla na dobro , iz laži na istinu , iz mržnje na ljubav uspostavlja zakonitosti čovjekova bića i zdravo funkcioniranje duhovne duše.Poroci uništavaju život i zdravlje a vrline i kreposti ih ponovno vraćaju.
Aksiološka terapija mijenja stav pacijenta od zla prema dobru i time temeljno i egzistencijalno liječi dušu. Bitna praksa u ovoj terapiji je zapravo metanoja ili obraćenje.Obraćenje se treba najprije dogoditi u njegovim mislima , a onda u željama i volji.Treba se okrenuti od mraka i vjerovati u svjetlo , treba misliti i govoriti pozitivno.
TEOLOŠKA - ANTROPOLOŠKA TERAPIJA

Ona izravno i izričito povezuje čovjeka s izvorom njegova postojanja i time omogućuje ozdravljenje.
Razlikujemo pet načina posredovanja milosne terapije pacijentu : agape , pistis , eirene , dynamis i pneuma terapija.

AGAPE TERAPIJA

Agape je grčka riječ , a označuje Božju bezuvjetnu ljubav prema čovjeku.
Agape terapija se posreduje najprije tekstovima Svetoga pisma koji objavljuju Božju nježnost , vjernost , ljubav i praštanje.Nakon toga se ona provodi najprije tzv. klasičnom molitvom za Božju ljubav , a onda različitim oblicima molitava koje posreduju pacijentu povjerenje da ga Bog voli.Zatim i tzv. druga klasična molitva , molitva otkupljenja , molitva dubina , molitva padobrana , molitva u krilu Oca nebeskoga.
Temeljna trauma kod svih pacijenata jest pomanjkanje ljubavi.To je pomanjkanje tla na kojem čovjek može živjeti.Primiti ljubav znači nekome biti dragocjen , ne zbog nekog određenog razloga , već jednostavno zato što postojim.
Najdublja čovjekova težnja jest da bude voljen.
Ova terapija daje temeljne uvjete za ozdravljenje - bazičnu i egzistencijalnu sigurnost , neugroženost , povjerenje.

PISTIS TERAPIJA

Pistis je grčka riječ a označuje vjeru i povjerenje.
Pistis terapija posreduje bazično i životno povjerenje u osobu Stvoritelja , uspostavlja središte pacijentova bića , odstranjuje strahove i tjeskobe , te čisti od mržnje , negativnosti i ovisnosti.


EIRENE TERAPIJA

Pomiruje čovjeka sa samim sobom , drugima i Stvoriteljem.Ona liječi lažne krivice i oslobađa od nepovjerenja u opraštanje grijeha.
Terapija pomirenja smije doći tek nakon agape terapije jer je kontraindikativno odmah tražiti od pacijenta pomirenje , budući da on za to nije sposoban.Njega treba najprije temeljito uviti u Božju ljubav , u sigurnost da je voljen.Onda će lako moći oprostiti.Isto tako ga se ne smije odmah poslati na ispovijed , nego najprije temeljito na to pripremiti.

DYNAMIS TERAPIJA

Ima zadaću snagom molitve Crkve ili izavnim zahtjevom u molitvi pacijenta osloboditi od ovisnosti.
To su molitve kojima se čovjek odlučno suprostavlla grijehu i zlu , odnosno kojima se čovjek odriče Zloga i njegovih djela.
Crkva poznaje kod krštenja molitve otklinjanja.
Sam pacijent može moliti ovako : Isuse Kriste , neka u tvoje ime odstupi od mene svaka zla sila i svaka napast.

PNEUMA TERAPIJA

Pneuma je grčka riječ koja označava duha.Pod pneuma terapijom mislimo na molitvu za darove Duha Svetoga i njegove plodove , koji su zapravo kreposti , odnosno snage protiv grijeha i poroka.

OPROSTITI DRUGIMA

Osobito je važno da pacijent oprosti svima koji su mu učinili neko zlo.Treba mu objasniti da oprostiti drugima nije zapovijed koju mora izvršiti , nego preduvjet da bi uopće duhovno ozdravio.
Ako ne oprostiš , ostaješ u mržnji , a tada si ti sam bolestan , negativan i mračan.

HAGIOTERAPEUT

Hagioterapija , duhovni lijekovi, duhovna terapija i pacijent stoje u rukama hagioterapeuta.
Hagioterapeut treba imati trostruku izobrazbu:
1. DUHOVNA FORMACIJA
Ona se stjeće u zajednici Molitva i Riječ a obuhvaća mistagošku i aspirantsku formaciju.
2. STRUČNA FORMACIJA
Ona obuhvača hagioterapijsku izobrazbu koju organizira zajednica Molitva i Riječ putem škola za hagioterapiju
3. TEOLOŠKA FORMACIJA
Ona se dobiva na katoličkim učilištima ( Katolički Bogoslovni fakultet , Institut za teološku kulturu laika i Institut za kršćansku duhovnost )
.
Hagioterapeut prvenstveno treba biti psihički i duhovno zdrav.Važno je da ima dobar glas u Crkvi i u svijetu.Ako je on sklon poroku ili ako se na njemu ne vidi napredak u vrlinama i duhovnom životu, tada je on loš hagioterapeut.
Njegovo moralno stanje može izvana ocijeniti njegova okolina i njegovi najbliži.
On nesmije biti u sukobu s Crkvom i njezinim zakonima, njegov brak mora biti crkveno uredan i njegov obiteljski život društveno neosporan i besprijekoran.To znači da se od njega očekuje da nije ovisnik o alkoholu, o drogi , o magiji ili o nekom grijehu ili poroku.
Da bi mogao prepoznati bolest i lijekove za nju, potrebno mu je prijateljevanje s Isusom Kristom i temeljito iskustvo molitve , duhovnog života i darova Duha Svetoga.
Da bi hagioterapeut mogao dobro izvršiti svoje duhovno poslanje , nužno mu je da u danu ima barem jedan sat meditativne molitve.To bi trebao biti prijateljski razgovor s Bogom , a ne samo čitanje Svetoga pisma ili usmena molitva.
Hagioterapeut osim svakodnevne molitve , koja mora biti strogo disciplinirana, treba čitati Sveto pismo, neko duhovno štivo i svaki dan učiti dalje svoju struku.
On bi trebao mjesečno imati jedan dan duhovne obnove ili duhovne supervizije, trebao bi se redovito ispovijedati i po mogućnosti svaki dan slaviti euharistiju.

PRIMJER IZ PRAKSE

Dr. Marina Marinović , CDP Zagreb

Strah

Djevojka , 26 godina , bez djece , praktični vjernik , zatražila je pomoć Centra zbog straha od vožnje dizalom i javnog nastupa , te nepodnošenja ljuljanja , kada bi se javila mučnina i oblio je hladan znoj.
Da bismo utvrdili uzrok njezinih poteškoća , napravljen je upitnik , iz kojeg smo saznali da je prvo i željeno dijete. U šestom mjesecu trudnoće roditelji su se zatekli u gradu gdje je bio potres , pri čemu se majka jako prestrašila te je do kraja trudnoće morala uzimati lijekove za umirenje. Porod je bio nešto prije termina , pa je dijete kratko vrijeme boravilo u inkubatoru.
U djetinjstvu ju je čuvala majka , a otac je radio. Na brata , koji je četiri godine mlađi , bila je jako ljubomorna. U školi je bila povučena , mirna i dobra učenica. Vožnju na vrtuljku i ljuljanje na ljuljački je kategorički uvijek odbijala , zbog čega su joj se druga djeca rugala.Ruganje se ponovilo i na maturalnom putovanju kada se jedina nije htjela popeti na vidikovac
.Ima veliki krug znanaca , ali ne i prijatelja , jer je zatvorena i teško se povjerava.Neodlučna je u vezama s mladičima , pa je oni ostavljaju.U podacima o precima nije pronađeno ništa značajno , a s okultnim praksama nije dolazila u doticaj.
Za postavljanje duhovne dijagnoze iz upitnika su , kao bitni čimbenici , izdvojeni majčin proživljeni strah u trudnoći te odvajanje od roditelja zbog boravka u inkubatoru , pri čemu se razvio subjektivni doživljaj manjka ljubavi. U djetinjstvu se , zbog straha da ne bi bila ponovno odbačana , ponaša uzorno , a zbog subjektivnog doživljaja uskraćene ljubavi javlja se ljubomora i manjak povjerenja , koji dovodi do nesigurnosti i straha.Duhovne strukture koje su oštećene su život , srce , ljubav i povjerenje.Kod pacijentice je stoga postavljena duhovna dijagnoza patnje uzrokovane uvredama koje su nastale prenatalno i postnatalno.
U terapiji su korištene samo pojedine kateheze ( kateheza o egzistenciji , Isusu Kristu i molitvi ) te molitve kojima se nadoknađivao manjak ljubavi ( agape-terapija ) i gradilo povjerenje ( pistis-terapija ).Osobito je pomogla molitva Vjerujem da me Bog voli , moj život je na njegovom dlanu.Zatim su primjenje molitve praštanja ( eirene-terapija ) zbog djece koja su joj se rugala u djetinjstvu , te na kraju pneuma-terapija ( za ispunjenje duhom ljubavi , povjerenja , mira , hrabrosti , odvažnosti )
Terapija je bila raspoređena na sedam kratkih susreta po pola sata jednom tjedno ili jednom u četrnaest dana.Provodila se u Centru , a pacijentica je svakodnevno kod kuće naučene terapije još sama primjenjivala na sebi.
Prvi rezultati terapije pokazali su se već nakon trećeg susreta.Strahovi su se počeli smanjivati , da bi do kraja terapije potpuno nestali. Odnos prema roditeljima dobio je novu kvalitetu.Pacijentica je oprostila djeci koja su joj se rugala i stekla je samopouzdanje.Uspjela je uspostaviti prijateljstvo , a započela je i vezu s jednim mladićem.


NOVA TERMINOLOGIJA

 U zadnje vrijeme se pojavila nova terminologija.

Termin terapija se zamjenjuje jasnijim terminom put do zdravlja, odnosno put do cjelovitosti.

Evo koji su to putovi do zdravlja:

1.Put mudrosti ( via sapientiae ) daje kognitivno zdravlje.

Put mudrosti je razmišljanje o smislu života, svojim problemima, uzroima problema i traženje rješenja.Mudrošću se ispravljaju krive slike o sebi, svijetu i Bogu.

2.Moralni put ( via moralis ) dovodi do transcendentalnog zdravla kada se ukloni neetično ponašanje kojim se osoba razara.

3. Duhovni put ( via spiritualis ) ovaj put promatra gdje i koje duhovne sposobnosti ne funkcioniraju da bi čovjek bio zdrav i cjelovit na području slobode

4.Teološki put ( via teologica ) pruža uvid gdje čovjek u odnosu na Boga i na transcendenciju nije u skladu.Radi se o odnosu prema Bogu.

Ovaj put ima pet vrsta:

1.Put ljubavi ( via caritatis) put susreta s bezuvjetnom , Božjom ljubavi

2. Put povjerenja ( via fidutie) povjerenje da će biti dobro, da je Bog na tvojoj strani.

3. Put pomirenja ( via reconziliationis) s onima koji su te povrijedili, ili koje si ti povrijedio

4. Put oslobođenja ( via deliberationis) put prema slobodi od onoga što zarobljava

5. Put milosti ( via gratie ) naučiti uspostaviti kontakt s Bogom.

                                                          TOMISLAV IVANČIĆ

 

Tomislav Ivančić rođen je u Davoru 1938. godine.Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije.Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.Pročelnik je katedre fundamentalne teologije , bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre , član je uredništva i suradnik brojnih tuzemnih i inozemnih teoloških časopisa, te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja.Od 1983. godine kanonik je zagrebačkog Prvostolnog kaptola.

Područje njegovog znanstvenog rada su filozofija , teologija i književnost.On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere , Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije.Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije,gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka , a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti.

U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.

Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u zagrebu , inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve,osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ ( MiR ),te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.

U posljednom desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju.

Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Papa Ivan Pavao II izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije kojoj je presjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere , Joseph kardinal Ratzinger , sadašnji papa Benedikt XVI.